„Isti, poseban, slobodan, biti samo svoj“

Sopstvena i posebnost drugih potiče iz osećaja ljubavi ili prepoznavanja sličnosti mišljenje

0
5081

U moru medijskih objava, ali i poruka koje na ličnom nivou razmenjujemo sa poznanicima, dominaciju zauzima vest o Nekom. O nekom ko je na određen način poseban ili o nekom, sasvim anonimnom, ko je važan samo onima koji ga vole – porodici i prijateljima. Posebne i važne okolnosti se ne događaju običnim smrtnicima, već samo važnim osobama, pa je dobro, a pre svega isplativo, kažu savremena (nenaučna) istraživanja, biti poseban!

Nauka kaže da ne postoje dva ista prsta na jednoj ruci i u svetlu te činjenice, nijedan čovek na svetu nije isti. Sa jedne strane, čovek je toga svestan negde duboko u sebi i, nema sumnju da je jedinstven. Ali sa druge strane, na površini potreba velikog broja ljudi, pojavljuje se snažna želja da tu svoju autentičnost na razne načine pokazuje i dokazuje, pa ponekad i preteruje u tome. Biti jedinstven, autentičan, poseban, neponovljiv – poriv je svakog čoveka, i kao takav pripadati raznim sistemima ili grupama sličnih. Te dve potrebe – biti sa sličnima, a ostati poseban, nalaze se u osnovi postojanja.

Tokom života, u svim razvojnim fazama, postavlja se pitanje na koji način ili, možda još važnije – kojim se redom razvijaju ove potrebe i šta će presudi u smislu prikazivanja i pozicioniranja sebe, bez obzira na sasvim izvesno prisustvo obe dimenzije? Kako znamo da je čovek veoma kompleksno biće i u psihičkom i u fiziološkom smislu, i ovo predstavlja polje gde dominira individualnost. Nećemo se osvrta na detinjstvo, u kom svako ima naglašenu potrebu za pripadanjem, za sigurnošću, za prihvatanjem, koje se, pored emotivnog i porodičnog nivoa, zadovoljavaju i pripadanjem grupama u kojima imamo slične interese i / ili interesovanja. Mlado i odraslo doba, nakon završetka srednje škole, polaskom na fakultet i integrisanjem u društvo putem zaposlenja, usmerava nas na zonu sličnih, onih sa kojima delimo određeni nivo interesa i interesovanja, sličnih socijalnih potreba, ali, najčešće paralelno, započinje razvoj potrebe, preciznije rečeno – osvešćivanje potrebe za posebnošću.

Biti poseban definivno izaziva doživljaj da osoba može biti privilegovana po raznim osnovama. Ako ne donese neke konkretne privilegije kada se radi o takozvanoj „pozitivnoj“ posebnosti, protežiranost, transparentnost uspeha, svakako donosi okolnost da osoba bude primećena.

Najznačajniji epilog primećenosti je anuliranje jednog od navećih strahova – straha od samoće, iako realnost to ne mora opravdati. Biti poseban se može biti i na način koji ne doživljavamo pozitivno. U narodu poznati izrazi kao što su „bela vrana“ ili „crna ovca“, najčešće su se odnosili na ličnos koje se ne ponašaju ili nisu u skladu sa prihvaćenim normama, ali su posebni. Svi za njih znaju, svi za njih i o njima čuju, svi se za njih interesuju,
čak i onda kada ih se plaše ili od neke vrste posebnosti zaziru. Biti poseban za mnoge znači samo to – bi primećen, napustiti anonimnost življenja koja se često interpretira na nepoželjan način.

Psihološki autoportret posebnosti ili portret nečije posebnosti, kao i uvek, ima i drugu stranu medalje, a to je šta se od nas, kao posebnih – očekuje i svest o tome koliko je teško opstajati na tronu na koji su nas drugi postavili, dajući nam etiketu posebnosti.

Za te osobe ćemo reći da su posebne, samo zato što imaju neke nepoželjne osobine ili ponašanje. Neke druge osobe će, kao posebne u smislu vrlina, tražiti značajno mesto u životima drugih na neadekvatan, reći ćemo čak i – neprijatan, možda agresivan način, ističući svoju posebnost kao neprikosnoven argument za širok spektar zahteva. Pomislićemo možda da je neko, bez obzira što je poseban, postao i narcisoidan, pa će posebnost tada gubiti draž.

I za one koji su posebni i koji sebe smatraju posebnim sa nekim konkretnim razlogom, ostajaće trag potencijalne nametljivosti i pitanja okruženja do koje mere je to prijatno i prihvatljivo. Da li neko ko je poseban ima prava i na posebna ponašanja, koja prevazilaze kapacitete prijateljstva, kolegijalnos, rodbinskih ili romantičnih relacija? Ko to i zašto treba ili želi da toleriše?! Ima li neko poseban zaista drugačija, veća prava od nekog ko se (s razlogom ili bez) smatra običnim? Odgovor se čini lakšim nego što na prvi pogled deluje, jer doživljaj posebnosti drugih – kreiramo sami ili prihvatamo ono što okruženje nameće. Naš je izbor da li ćemo to prihvatiti, podržati i ponašati se u skladu sa tim, isključivo naš. Isto tako, osećaj sopstvene posebnosti kreiramo mi, uz želju da ga manji ili veći broj osoba iz okruženja prihvati. Kako raste broj onih koji nas doživljavaju kao posebne, rastu i naši zahtevi i menja se ponašanje u pravcu podizanja kriterijuma u odnosu i očekivanja i to u smislu šta su drugi, koji nas kao posebne vide, spremni da učine za nas, da nam ugode ili pak – oproste. Pogled u ogledalo sopstvene posebnosti koje predstavljaju baš drugi, kreira, često nerealnu, sliku o nama ili bar uvid o tome šta je korektno traži i očekiva, a istovremeno ne pruža. Psihološki autoportret posebnosti ili portret nečije posebnosti, kao i uvek, ima i drugu stranu medalje, a to je šta se od nas, kao posebnih – očekuje i svest o tome koliko je teško opstajati na tronu na koji su nas drugi postavili, dajući nam etiketu posebnosti.

Da, razlike se privlače, ali sličnosti ostaju zajedno! Zaintrigiraće nas različitost mnogo ranije nego sličnost. Najčešće će različitost biti u sferi osobina ili postupaka kojima težimo, ali ih ne posedujemo ili ne ostvarujemo. Mnogo puta ćemo poželeti da budemo drugačiji, kao oni koje doživljavamo kao posebne, veoma često samo zato što žive neku, za nas, nedostižnu dimenziju. Mi ćemo ih vrednovati kao posebne, iako će za neke druge oni bi sasvim obični. Flertovaćemo sa sopstvenim aspektima posebnosti, eksperimentisati sa mogućnostima, ispitujući granice sopstvene percepcije jedinstvenosti i poredićemo se sa onima koji su svoju autentičnost učinili transparentnom.                                                 Kada pružimo ruku nekom ko nam sliči, nećemo razmišljati da su naše ruke uvek jedinstvene, počev od otisaka prstiju, do utiska i osećanja koje jedni u drugima izazivamo. Pružićemo svoju ruku autentičnosti nekoj drugoj jedinstvenoj ruci, ne razmišljajući unapred da li ćemo za tu osobu ili situaciju biti (postati) onaj ili ona koja je posebna. Toga ćemo se se kasnije, onog časa kad prepoznamo značaj odnosa ili okolnosti za sebe.

Pogledaćemo svoje tek rođeno dete i radovati se što liči na nas i istovremeno mu, iz sveg srca poželeti da bude posebno, da bude bolje, lepše, mudrije, autentičnije od nas samih. I vaspitavaćemo ga u tom pravcu veoma često. Budi svoj, ali ostani moj. Budi poseban, ali mi uvek pripadaj. Za nas su jedinstveni i posebni oni koji su srcu najdraži. Oni koji u našim životima imaju važnu ulogu, poseban značaj i mesto.

I zato, kada se zapitamo da li postoji neko ko ne želi da bude poseban, odgovor će bi negativan. Svi to želimo i svi imamo bar po nekoliko osoba koje smatramo posebnima na sasvim ličnom nivou i svesni smo da bi nas zabolelo kada i oni ne bi za nas čuvali neko
posebno mesto u svojim životima.

Istina je da jesmo posebni, ali da širina naših uvida u sopstvenu i posebnost drugih potiče iz osećaja ljubavi ili prepoznavanja sličnosti. Kada to razumemo, posebnost će postati ogledalo prepoznavanja sa onima sa kojima se volimo ili aspekata koje volimo, a dobijamo od drugih, bilo da su umetnici, sportisti, šefovi ili slučajni prolaznici.

Dragana Deh, Msc psiholog, sistemski psihoterapeut i lajf kouč, sa stručnim saradnicima kreira i održava tematske edukativne radionice kao i tim bilding radionice u skladu sa specifičnim potrebama manjih i većih kompanija. Za sve informacije možete se obrati na e-mail dragana.deh@gmail.com  (www.psihooaza.com)

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.